Kako sam uzivao slušajuci dve misli kako se raspravljaju, prva tvrdeći da
je dodir njene satenske kose po mom licu dragocen a druga ubeđujući je da je
miris njene kože daleko vredniji. Ja sam se, pak minimalno pomerao, trudeći se
da se nikad ne odvojim od njenog lica, da nikako ne pustim njen struk a da
ipak, da je pomilujem, makar samo na tren. Tako sam, samo neznatno pomerio nos
levo i malo udesno, bez disanja, kako ne bih narusio ovaj savršeni trenutak.
Ipak, moja isuviše radoznala priroda je nacinila nešto, sto sam mislio da
ce izazvati strašne posledice.Odlučio sam, potpuno smelo, da je pogledam. Sve
to mi se, učinilo previse daleko i opasno da bi bilo stvarno, te sam odlučio.
Bolje da se probudim sada, jer sam gubio kontrolu nad svojim srcem isuviše
brzo, da bih izgubio sve kada se probudim ujutru.
I, ne odvajajuci nos od njenog, neki kontakt sam morao da odrzim, kako ne
bih pao, pogledao sam je.
A u tom trenutku, iako joj nisam ničim najavio moj smeli poduhvat, podižuci
svoj pogled, sreo sam se sa njenim. Njene tamne oči, crvene kakvim ih znam
oduvek, tople i nežne, kroz njenu mirisnu kosu, gledale su u moje, pogledom za
koji ja tvrdim da je bio isti kao i moj!
Tada sam definitivno znao. Moje srce i nije vise moje, mogu se hiljadu puta
probuditi, na hiljadu mesta ići, uvek cu znati gde sam ga ostavio. I mogu da
odem hiljadu milja, mogu da budem oteran na hiljadu godina, nikad ga ne bih
uzeo natrag...
(I sami ćete shvatiti da u ovoj priči nešto ne valja. Mislim na tehnički deo iste. Naime, deo do odluke o nespavanju i deo posle odluke su pisani sa razmakom od par meseci, a kako se mnogo toga promenilo, u univerzumu, a tek za mene, a ne želeći da ostanem nedorečen, bio sam prinuđen da spojim dve priče i pokušam da ih povežem. Nadam se da neće izgledati previše rogobatno i da je smisao takav da se ovaj dogadjaj, koji je, bez obzira na dodatu bajkovitost, istinit, moze razumeti.)
Imao sam jako malo godina i iskustva kada sam
svečano proglasio moj život i moj način postojanja savršenim. U jednom trenutku
preteranog samozadovoljstva i prepotentnosti koju sam sa malo čvrstih a mnogo
klimavih razloga imao, shvatio sam svoje bivstvovanje kao model svih drugih.
Svaki dan bi mi bio savršeno proračunat, svaki minut povezan sa sledećm, svaki
sekund isplaniran. Svaki dan potpuno ispunjen uspehom. Svaka noć, potpuna
propast...
Nisam
sanjao.
Nikad.
Kada bih
legao posle pobede u danu, doživeo bih poraz u noći. Budio bih se odmoran ali
bez ikakvog iskustvanoći, bez ikakve
mašte i putovanja u nepoznata mesta, upoznavanja sa nepoznatim ljudima ili šta
vec ti snovi sve nose, kako sam cuo. Svake noći, nista.
A onda, jedno veče, legavši tačno na vreme, sa
planom da tačno pola sata čitam i posle toga ugasim svetlo, pa zaspim za tačno
15 minuta, na nogama sam osetio neprijatnu težinu. Kako sam spustio knjigu,
video sam odvratno biće, pajaca iskeženog i prljavog, kako sedi i ceri se
osmehom koji nije izgledao kao ono sto sam ja mislio da osmeh treba da bude.
Trgao sam se i poskočio unazad, zauzimajuci neki smesan odbrambeni stav, mada
sam znao da sam pobedjen i da on to isto zna.
-Miruj, kapetane, san ti stiže, malena devojka
prici ce ti bliže! Rekla je grozna utvara.
-Želja tvoja, tiha i strasna, postace patnja velika
i glasna!
-Savršen zivot snom bice srušen, malecku želiš,
budićes se skrušen.
-Voleće tebe samo nocu, ujutru, danju, voleceš
samoću.
-Uslovi to su, vreme je cena, daj mi ga malo ako ti
je stalo.
Kako sam
prestrašen slušao najodvratnije stihove koje sam mogao da izmislim, a kako sam
bio prepotentan i strašno siguran, pristao sam.
Otvorivši usta kao ambis, otkrivajuci crnilo beskrajne rupe, pajac je
nestao a moju sobu ispunio je smeh koji sam danima slušao. I počeo sam da
sanjam. Medjutim, san, koliko god divan i nežan, bio je samo laž. Prevara iz
usta pajaca koju sam ja prihvato kao pogodbu u zamenu za malo godina mog
zivota.
Nikome
ga nisam spominjao, otuđio sam se od svih, ziveci samo za trenutak kada
postajem umoran i krećem u krevet. O sadržaju sna nisam pričao nikome, pa ni
sebi. Noći sam provodio zadovoljan, danju sam nalazio zadovoljstvo u samovanju.
Dok, jednog dana, san, koji sam toliko priželjkivao, nije preuzeo kontrolu.
Nezna i meka ručica, maleni tanki prsti isprepletali su se sa mojima i ja vise
nisam vodio, postao sam vođen. Uticaj bivseg mene, to nije dopustao.
Negde
oko moje dvadeset pete godine sam odlučio da prestanem da sanjam. Ta odluka nije
došla tek tako, stihijski kao kakva letnja oluja, lomeći sve pred sobom i
praveci ogromnu štetu ali i prolazeći isto toliko brzo, već kao zima, dolazeći
polako, prkosno se šunjajuci glavnim i osvtljenim ulicama, zadivljena svojom
veličinom i snagom.
Ja sam
odlucio da prestanem da sanjam. Svake noći, kada bih osetio da cu zaspati, naglo
bi se trgnuo i oterao zlokobni san, maštu koja me je navodila na ludilo, na
bitku iz koje bi uvek izlazio kao gubitnik a sa sve manje zdravog razuma. Ako
bi promašio trenutak njegovog dolaska, morao bih da cekam ponovo i tako bi mi
cela noc prolazila u skakanju i ponovnom gledanju u zidove. Zaspao bih tako tek
pred zoru, izmoren, toliko da bih umorom oterao i san ili ga se ujutro i ne bi
sećao.
Živeo
sam tako iznuren i mrzovoljan, sve vise očajan zbog mojih eksesa u dnevnom
spavanju koje bi mi nadoknađivalo životnu energiju ali bi mi izvlacilo životnu
volju.
A san,
uvek isti.
Ona.
Ona.
Ona. Ona. Opet ona, divna i nežna, mekana i moćna.
I moja.
A onda opet, realnost, buđenje, nje nema
i ja sam i očajan, opljačkan za jos malo razuma, bogatiji za jos mnogo ludila.
I svaki put, ona je ista, tako mala i tako
razdragana, sa svojim crvenim okom kao zmaj i svojim divnim nosom koji nije
volela i sa mnom koga jeste. A moj osmeh po buđjenju bi se pretvorio u vrisak
pri razaznavanju da nje vise nema i da je ostala samo prazna soba od sneznih
padina ili jesenje šume ili beskarajne plaže, njoj omiljene.
Svaki san bi se završavao isto, ona i ja
bi imali mene i nju a onda, kao u najvecem užasu, jutro, taj odvratni trenutak
povratka u stvarnost punu svega osim nje i razdvojilo nas. Tada bi se ja
probudio a ona pobegla. Ja bih se uhvatio za glavu, potez koji sam odabrao kao
najvecu manifestaciju moje bolesti i gladi.
I tako mnogo, mnogo vremena. Bio sam
jedino zadovoljan kada sam otkrio da jastuk prigušuje vrisak dovoljno da ga
niko osim mene ne cuje. Nikad nisam želeo da pomislim da mi nije odvratno
iako sam druge ubeđjivao da sam odlično bez obzira na fizičku propast izazvanu
nespavanjem.
A vreme, kao vreme, poznajući moje
najskrivenije tajne, moje psihopatsko uživanje u noćnoj muzici i dnevnoj
kakofoniji, koje ni sam sebi nisam smeo priznati, počelo je da radi na
zaboravu. Moje ludilo je ipak stalo na stranu vremena i ja sam, pod uticajem
uma i kreatora planina i okeana, bitku izgubio. Poceo sam da sanjam, obicne
snove.
Vremenom, moja zmaj devojka je potpuno
nestala i ja sam sebe ponekad hvatao kako razmisljam o njoj. Dok sam je imao,
zaista imao, u snovima, na takvo nešto se nisam ni usuđjivao. Tada bih se opet
hvatao za glavu i znao da sam jos uvek lud. I bio sam, daleko od srećnog,
zadovoljan.
Opet, vreme i um, radeći protiv mene,
doveli su me u situaciju da postajem intiman i sa drugim devojkama. O mojoj
crvenookoj nisam vise razmišljao naglas, kada sam sam, vec samo u trenutcima
pre odlaska u kravet. Tada bih pomislio: Da li ću je sanjati.
Nikad i nisam.
Ali, za ono sto sam doživeo jedne veceri,
nikako nisam bio spreman. Kao iz crnog oblaka, sakrivenog iza planine, pojavilo
se najzlokobniji simbol od svih uzsasnih simbola koje sam poznavao. Na mom
krevetu, savršeno materijalizovan, prokleto stvaran, sedeo je isti onaj pajac
sa mojim likom koji mi je i odobrio moju malenu. Smejeo se sitno i neprekidno, čak kada je i ćutao osećao sam njegovo smejuljenje kao nekakvu muziku u
pozadini filma o paklu.
-Hi
hi hi hi, ode tvaja malena! Dosla lako, kao sena, ode lako kao pena...
-Dogovoru sad je kraj, snova vise nema, znaj...
Nisam povikao, ostao sam
zatecen, sledjen najhladnijom zimom sto se u tim oblacima prkosno dovukla. U
neverici, pomerao sam samo očima, crven u licu i siguran sam, potpuno lud od
straha i bola, bez nade za povratak u normalan život, koji inace nikad nisam ni
imao, što zbog snova, što zbog nedostatka istih.
I taman kada sam u svom ludilu, naišao na
iskru nade, mogucnost za srećan zivot nekoga bez razuma, tada sam video i
shvatio sve što ce biti i što treba da bude. Sve posledice moje dugovremene razmene
sa samim đjavolom.
Moja zmaj devojka, crvenooka, tako mala i
tako razdragana, divna i nezna, mekana i moćna.. Nikad moja.
Otisla
je i iz snova. Od tada, više je nikada nisam sanjao...