Mrtvac i krevet
Jedno jutro, probudio sam se mrtav. Otvorio oči, gledao u zid, pridigao se na laktove, posedeo malo u krevetu, onda ustao i taman kad sam hteo da se uhvatim za kvaku, ruka mi je prošla kroz vrata, postajući prijatno prozračna. Nisam je trgao, nisam se uplašio, jednostavno, odmah sam znao. Mrtav sam.
Rekao bih da je osećaj smrti čudan, strašan, smešan. tužan, radostan... ali ne znam. Prvo što sam primetio je... ja ne osećam. Smrt je stanje bez osećanja. Najgora stvar koja se može desiti jednom novom mrtvacu, duhu, je da sazna da sam bio mrtav mesecima pre nego što sam zaista umro. Tada sam negde, kao živ izgubio osećanja ali sam nastavio dok se nisam odvojio od tela jednog sunčanog jutra. Nisam mogao više ni da razmišljam, nisam imao stavove, želje i nadanja, jer, svaka odluka je podrazumevala određanu, makar i minimalnu emociju, koju ja nisam imao.
Nekad, samo nekad, učinilo mi se da sam u stanju u kome bi mi, da sam živ, da sam sa emocijama, bilo žao...
Ali ništa.
Niko nije dolazio po mene. Očekivao sam demone sa vatrom da dođu po mene, ili anđele u oblacima. Ali ništa. Tada sam počeo da se šetam. Bio sam zadovoljan što sam viđao ljude i čuo njihove razgovore, bilo mi je interesantno što sam osećao njihove misli i mogao da predvidim njihove postupke. Nekada bi ulazio i u stanove ali ne često. Samo kada bih tražio neku zanimaciju, ali ja se nisam osećao ni usamljanim, ni da mi je dosadno. Nisam osećao ništa. Bilo mi je svejedno.
Nisam viđao ni druge duhove, slične meni. Jednom sam zamenio nekog indiferentnog čoveka sa duhom. Ali, kada sam hteo da ga uhvatim za mišicu, zagrabio sam u prazno. I dalje je bio živ. Umro je posle nekog vremena. Bio je bezosećajan kao ja, u životu. Nisam ga više viđao.
Valjda je ovo pakao.
Jedne večeri, koja je sudeći po oblačenju živih bila dosta hladna, a meni obična, dok sam bez potrebe da je nađem, tražio zanimaciju, nabasao sam na stan u kome je neki momak užurbano prpremao neko jelo. Nagno sam se nad posudu i video da su to špagete, za koje su me, siguran sam, nekada vezala neka osećanja, ali sada ih se ne sećam.
Ovaj momak je sve radio brzo, mešao sos, dodavao makarone, sa licem koje je podsećalo na ranu fazu mog gubljenja osećanja. Ipak, kada bi mu mobilni zazvio, uvek je izgledao, kako ono beše... srećno? Nasmejan, da, srećno.
Po njegovom licu, očigledno mu je uspela večera. Postavio je sto a onda slikao telefonom. Trepnuo sam. Video sam njega kako se smeši i neka čudna toplota mi je dolazila iz grudi, te sam pomislio da me zarazio. Umalo da se nasmejem tom nespretno postavljenom stolu. I nekakvo srce od trka je stavio. Postavio je za jednog.
Ne, evo ga, nosi i drugi tanjir, to je za nje... Vratio ga je. Jesam li ja to uzdahnuo?
Ima stan na dva sprata, gore je očigledno spavaća soba. Poleteo je do gore, veoma zadovoljnog izgleda, kao da će mu buduća akcija doneti nešto zbog čega neće skidati taj moronski osmeh. Ušao sam za njim u sobu. Mirisalo je na sveže.
On je stavio satensku posteljinu, dva jastuka savršeno bela, ispod jorgana je stavio više ćebadi, pa je ceo krevet izgledao kao oblak, vanredno mekan, ja sam ga dodirnuo kada ga je on pomazio i kao da sam kao da sam i ja osetio nešto prijatno i meko. Onda je nemarno bacio pokrivač preko jedne strane, ostavivši ga naboranog, mada je te spontane bore uređivao još par poteza. Onda je odnekle izvadio tri najveće ruže koje sam ikad video, debele i crvene kao lopte. Seo sam na komodu i gledao ovog momka, sada pomalo namršten, jer mi je cela ta situacija izgledala prvo neverovatno a onda, ja sam OSEĆAO da je neverovatna.
On je, potpuno smiren, filigranskim pokretima ne čupao, odvajao latice od stabljike, svaku postavljajući na mesto, za koje sam i ja, potpuno bezosećajan mogao reći da je bilo savršeno. Njegov mir je narušavala povremena zvonjava telefona, kada bi se njegovo lice izmenilo u osmeh, koji bi prestajao kako bi se vraćao poslu. Kada je završio, stao je, izmenio mesto za par latica i nastavio sa poslom. Moram da priznam, mada ne znam sankciju za ne-priznavanje, dopalo mi se.
Sada je doneo sveće. Tu sam se nasmejao. Kao nikada za vreme svog mrtvovanja, smejao sam se, lupajući se u koleno i tapšući glasno. On je pažljivo otvarao sveće, jednu po jednu palio i postavljao na na mesta koja će sobu osvetliti dovoljno da neka malena na njihovoj svetlosti tu bude najlepša a da sve njegove mane koje će se pojaviti naspram njenog dinog tela sakrije mrak... Sada sam mu zavideo. Mirisalo je na čokoladu. Ja bih udahnuo i zatvarao oči, uživajući.
Kada je sve završio, opet je slikao celu scenu i seo na radijator, sa strane.
A onda, potpuno smiren, bez trunke osećanja, hladan kao glečer, suvih očiju i savršenih pokreta, krenuo je da razmontirava celu tu mašineriju. Tada sam skočio!
-Stoj! Stani, ludače! Prekini! vikao sam.
Nije me čuo. Prvo je počeo da kupi latice, jednu po jednu, dišući pravilno, pazeći da ne pokvari ni svilenkasti omotač koji svaka nosi a kamoli da neku zgnječi.
Poludeo sam ja! Urlao sam kao vo, skakao oko njega, hteo da ga povučem, da mi ne dozvolim, da mu ne dam. Hteo sam da prestane sa tim groznim poslom. Osećao sam...
Ali on nije reagovao.
A onda, na moj užas, krenuo je da gasi sveće. Nisam izdžao, doleteo sam, stavio ruke na njegov vrat i krenuo da davim da cimam, da stežem. Ništa. Svaku je ugasio i spakovao kako je stajala, kao da nikada nisu ni gorele. Tada sam ja zaplakao. Plakao sam spektrlne suze, koje nisu ni postojale, pokušavao da uhvatim još malo tog mirisa, da nađem još neku laticu.
Nisam uspeo. Soba je ubrzo vraćena u pređašnje, hladno i sveže stanje, bez boja latica i mirisa sveća. On je seo i pojeo jelo za dvoje koje je napravio. Nije trepnuo ni jednom.
Nasmejao se jednom, kada mu je zazvonio telefon.