Savršen trenutak 2
Ti mala, znaš i sama da je to mesto, koje služi da se na njega postavi više ljudi, sada dobilo funkciju smeštaja samo jedne. Na njemu ne možemo sedeti ako smo i dalje dvoje...
Znala si da, ako sedneš imalo dalje od potpune blizine, bolje da odem odmah!
Naravno da ne želiš to. Ja ću podići ruku a ti se podvuci i pravi se kao da ti prija da budeš samo malo naslonjena ramenom a da ti glava lebdi.
Jer, i ti kao i ja mislimo da je sve ovo toliko pogrešno za svakog iznad ove sfere u kojoj smo samo mi...
I ja ću da im pokažem da možemo da budemo još gori! Upala ti je kosa u oči? Stavio sam ti ruku na čelo, sa velikim razlogom je zadržao dugo i lagano sklonio kosu, koja je stajala savršeno i naravno, nikako nije smetala.
Morala je da bude savršena tišina, jer, hteo sam da te čujem kako dišeš tada, da li će ti zastati dah ili ćeš udahnuti jako. Ja i ne znam razliku, video sam samo da si kao mače pokušala da zadržiš moje prste, ne samo na čelu, već i na licu, na koje sam prešao odmah. Prešao sam ti preko nosa, na brzo kao što sam radio do sad, u prolazu, već polako i više puta, pamteći osećaj kao da nikad više neću moći da ponovim taj pokret. Onda spojašnjom stranom šake, dodirujem ti obraz.
Jesi li se to zacrvenela? Toliko je mračno a ja dobijam utisak da mi oči postaju mutne što više otkrivam tebe. Što više vidim tebe, sve manje vidim sve oko tebe.
Ujela si se za donju usnu i, eto izgovora da i nju dodirnem.
Bez najave, ljubim te u čelo. Kada sam odvojio usne, malo mi je zastao dah, kao da je vazduh postao ređi...
Ti ostaješ da me gledaš a ja blenem u stranu.
Sada se vraćam na tvoje teme, jer, teško mi je da dišem ako ne dišem kroz filter tvoje kose. Svaki udah bez tog mirisa je kužan i oporan. Nikad nisam osetio užitak u disanju kao kada sam disao kroz tvoju kosu. Nikada nisam mislio da samo disanje može biti divno. Odjednom želim da tu ostanem zauvek i taj trenutak traje i traje i to ti kažem a ti odgovaraš savršeno-samo treapneš, polako, tako polako da sam čuo kako ti kapci prelaze preko vlažnih očiju.
sada sam hrabriji i gladniji! Ti si tako laka i malena i ja te podižem do lica, sklanjam ti kosu i ljubim te iza uva. A ti podižes svoju ruku koja je tu negde visila i ispreplićeš prste sa mojima. Sada ja držim tebe i ti držiš mene. Niko me tako nije držao, kao ti. Stavljaš nam ruke, našu ruku, na grudi. Baš tu i treba da stoji.
I opet sam hrabriji i gladniji i kažem ti, malecka, namesti se lepše. A ti se okrećeš ka meni i hvataš me oko grudi, kao da negde odlazim i ja se sad plašim da će me ludo lupanje mog srca odati i reći ti koliko sam zaljubljen. Ali, njega više nema... Sada je u tvojoj kosi, iza tvog uva, u tvojoj maloj šaci...
Ali sada nam nešto smeta! Vazduh postaje redak i hladan. I ti i ja, koji smo goreli, krećemo da se smrzavamo. Jer, nešto fali...
Pogledala si me ispod šiški, mutnih očiju, jedva sam te video, jer su i moje mutne od hladnoće. I krećeš da se treseš i stežeš me sve više i više i ja tebe stežem sve jače i jače, ali to je sada premalo da bi se zagrejali.
Hvatam te za nogu, prebacujem te lagano u moje krilo, rukama te brzo odvajam od sebe, po cenu smrzavanja, i ljubim te u vrat. I dah nam se zagreva a na prozorskim staklima, zamagljenim, pojavljuje se linija od kapljice vode.
Stavljam ti ruku na potiljak u udišem topli vazduh iz tvojih usta i ljubim te, možda malo previše nežno za prvi poljubac i ne mogu da se odvojim, dodirujem te po leđima, po stomaku, po grudima, malenu i meku. Ti meni stavljaš ruke u kosu i ljubiš me brže nego ja tebe, gladna vazduha.
Potpuno smo neusklađeni i nasmejemo se malko i potpuno nam je savršeno.
I ponovo je toplo.